Nemoguća pesma

Ne volim bodljikave zagrljaje

bivših prijatelja,

ni zubate, ocvale mržnje

negdanjih devojčica.

Ostavljaju bljutave i neme fleke

na mom ispeglanom, belom zaboravu,

zaraslom u latice neba.

Ne volim naslage starosti

na grbavim leđima onih koje volim,

ni novčanike koji mirišu

na recepte, upute,

čekaonice i bolničke dnevnike.

Ne volim prozirna letnja podneva

po kojima dojučerašnji dečaci

na crno kašlju svoje ispucale džigerice i jeftin smeh,

dok lopatama i krvlju

mese foto-albume

budućih gostiju

bordela i hotela

sa pet zvezdica.

Ne volim sive pupkove

predgrađa i industrijskih zona

u kojima vazda kiši,

a niko nema vremena

da po barama šljapka.

Ne volim mostove

koji poput osmeha okrenutih naglavačke

vise nad tužnim rekama,

ni reke koje ne umeju poteći uzvodno,

da sebe sobom udave.

Ne volim pesnike koji ne umeju da umiru,

ni kurve

koje ćutanjem ne umeju nacrtati oproštaj.

Ljude koje je moguće zaboraviti,

bolesti koje je moguće preležati,

tuge koje se daju odsvirati,

pesme koje se daju napisati.

Ne volim.

Empty Room by Tom Green

Advertisements
This entry was posted in Veći od života. Bookmark the permalink.

2 Responses to Nemoguća pesma

  1. mandrak72 says:

    Ma kako nemoguća, sjajna je. Odlična pjesma.
    pozdrav

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s