“Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!”
Skender Kulenović
Znaš, gazda, malo mi je muka, ču „malo“, muka mi je do povraćanja džigerice svih predaka života koji mi u genima spavaju, muka mi je, velim, od tog patetičnog plačipičkovanja koje svakodnevno demonstriraš gde god stigneš, od tugaljivih konstatacija kako te niko ne voli, od fabrikovanja afera iz kojih redovno izlaziš kao nacionalni, internacionalni, interplanetarni, intergalaktički heroj. Muka mi je od licemernih krilatica o pravdi, istini, slobodi. Muka mi je od tvoje „gadljivosti“ na kriminal u prćiji čiji „najzaslužniji sinovi i kćeri“ od kriminala žive. Muka mi je od malih ljudi kojima NIJE muka od tvojih svakidašnjih jadikovki, od njihovog saosećanja sa fingiranim državnim udarima, sa svevaseljenskim zaverama protiv tvojih diktatorskih ambicija povijenih u sirotinjske pelene. Muka mi je od njihovog slepila na koje su se okati i zatucani samoosudili i od tvog svevidećeg oka koje odbija da vidi horde unesrećenih bogalja koji ti zemljom marširaju, željni „zraka, i mleka, i malo bele, jutarnje rose“. Njima niko ne preti državnim udarom. Prete im konfiskovanjem stanova, kuća i dečjih krevetića zbog dve crvene računa za struju. Prete im otkazima, prete im izgladnjivanjem, prete im robijom zbog prelaska ulice mimo pešačkog prelaza jer će im za jedan minut kašnjenja neki smrdljivi robovlasnik iz džepa otkinuti đačku torbu. Prete im tvojom slikom koja se bahato šepuri na svakoj naslovnoj strani, u svakom udarnom terminu, za svakim kafanskim stolom.
Foto
(foto: teleprompter)
I nemoj mi više, molim te, tim glasom golootočkog nadzornika, govoriti o odgovornosti, o teretu, o izdajnicima, o žrtvama, o jebenoj dobrobiti za MOJU JEBENU ZEMLjU. Jer, ovo nije moja zemlja. Ovo nije zemlja u kojoj sam rođen. Ovo nije zemlja u kojoj su me roditelji zasadili da u nebo izrastem. Ovo nije zemlja u kojoj želim da živim. Ovo nije zemlja u kojoj želim da umrem. U mojoj zemlji raste drveće. U mojoj zemlji teku bistre reke. U mojoj zemlji se čast brani ili gubi na partiji klikera. U mojoj zemlji pevaju deca koja raširenih ruku čekaju roditelje koji im s posla dolaze sa lubenicama, sladoledima, bajkama i punim kesama nade. U mojoj zemlji fudbaleri znaju reči himne i grme ih sa ponosom. U mojoj zemlji popovi ne voze limuzine u kojima siluju dečake i za to bivaju nagrađeni neplaćanjem poreza. U mojoj zemlji starice ne isplakuju svoje čemerne godine, napuštene i same, u trošnim kućama u koje više niko ne dolazi. U mojoj zemlji se nepismeni opismenjavaju po večernjim školama, a ne po privatnim univerzitetima. U mojoj zemlji predsednik se ne oseća „srpskije“ kad god iskoristi priliku da ispadne budala. U MOJOJ ZEMLJI ROBIJAŠI I DROLjE NE VREDE VIŠE OD MENE, GAZDA! U mojoj zemlji se ne smatra revolucionarom svaki nabildovani pitekantrop čija pamet i vokabular dobacuju tek do jednog prostorečeničnog „Vučiću, pederu“. U mojoj zemlji pesnici pevaju krvlju iz beonjača, a ne slinama iz noseva zabodenih u politikantske guzice. U mojoj zemlji znojavi direktori javnih preduzeća ne proždiru za jedan obrok godišnje zalihe narodnih kuhinja. U mojoj zemlji cvetaju detinjstva, umesto napuštenih fabrika i maketa buržujskih gradova u čije će temelje nezaposleni profesori i lekari sa lopatama u rukama uzidati svoje bubrege. U mojoj zemlji helikopteri sa bebama ne padaju krivicom sedmorice mudraca ni Družine „Sinji galeb“, niti se za zločine okrivljuju i osuđuju oni kojima je zločin posekao glave. U mojoj zemlji se na đačkim igralištima ne kotrlja kokain, nego lopta. U mojoj zemlji kontejneri nisu menze. U mojoj zemlji muzeji ne zaudaraju na smrt. U mojoj zemlji porodilišta ne bazde na korumpirane ginekologe. U mojoj zemlji se ne umire u šalterskim redovima. U mojoj zemlji život nije pogrebna povorka.
(foto: inserbia)
Znaš, ja nisam tako neustrašiv kao ti. Plašim se, mnogo toga. Plašim se kretena koji tuku ljude po ulicama, plašim se levih, plašim se desnih, plašim se evropejaca, plašim se patriota, plašim se rusofila, plašim se NGO aktivista, plašim se do zuba naoružanih pit-bulova koji obezbeđuju konferencije za novinare tvojih ministara sa iznuđenim diplomama, plašim se ljigavih poltrončina na državnim funkcijama, plašim se samovolje opeglanih poslodavaca čija deca umazana čokoladom rastu iz nečijeg crnog ispod noktiju, čiji stolitarski rezervoari sagorevaju mladost, pamet i entuzijazam onih koji će crći sa metkom u glavi, omčom oko vrata ili iglom u veni. Plašim se novinarskih kerova koji poslušnički na aport skaču za svakom tvojom ispljuvanom istinom, da je sažvaću, da je prežvaću, da je tako toplu i slinavu serviraju pregladnelim svinjama amputiranih mozgova. Plašim se „nezavisnih“, plašim se „slobodnih“, plašim se „nepotkupljivih“, plašim se „istinoljubivih“. Plašim se budućnosti koje nema, u državi koja ne postoji. Plašim se bogatih sinova pod čijim razularenim točkovima prskaju lobanje devojčica. Plašim se straha onih koji su neuporedivo uplašeniji od mene. Plašim se da ovo nije vreme kada se „revolucije“ kuju u kabinetima i podrumima. Plašim se da će u kakvoj noći, vedroj, mrtvoj, zaleđenoj, pući kakvo prozorsko staklo. Pa drugo, pa treće. I da će pući bomba, i da će pucati glave. Da će krv poteći u rekama. Da će mrtvi napokon shvatiti da su mrtvi i da nemaju šta da izgube. Da će nas prekriti lišće, da će nas prekriti snegovi, da će nas prekriti mrak. Da će zauvek nestati zemlja u kojoj sam rođen. Zemlja u kojoj sam zasađen, da do neba izrastem. Ne prizivam. Samo se, velim, plašim.
A ti, gazda? Čega se plašiš TI? Državnog udara? Daj, ne zajebavaj…
(foto: telegraph)
i ja… plašim se. danas sam plakala kao kiša.jedan moj lepi pametni divni visoki gordi maturant je dobio tešku bolest radeći noću u mesarama jer njegov otac ne plaća 5000 dinara alimentacije.pa se ispisao iz škole…dobar tekst Domanoviću. Dobar.
Vaše reči su mi iščupale srce :(((
da
😦 … ja sad plačem… plačem sve češće.
Tuga sve veća, nemoć sve jača – strah sve manji
Ovaj tekst zahteva da ga pročitaju oni kojima je namenjen, a ja mogu samo da Vam zahvalim što ste ga napisali i u moje ime… HVALA!
Bravo!
Sjajan post.
Hvala.
Ubitachno istinito. Rekao bih da bi moglo i kamene glave da ispomera, samo kad bi prochitale ovo. A opet, more je gluvih ushiju okolo. Samo bih dodao da je ovo okupaciona zona, a ne ona nasha zemlja, odavno je tako, a AV je samo aktuelni upravnik zatvora, za to se kvalifikovao pa ga zaposlili, onomad, da bude kalif namesto kalifa, da kao fol vlada. Seti se, osim svega shto si rekao, po nama prskaju strashne otrove neki neopevani gadovi, odozgo, iz utroba dzetova na tzv. komercijalnim letovima. To se zove kemtrejls, chitav svet sve vishe bruji o tome, na delu je ubijanje ljudske rase, a nash “gazda” ne sme, kamo li njegovi doguznici, niti mu na pamet pada, da progovori o tome. To je
po dogovorenom dilu nasheg gazde s njegovim gazdama.
Ma hajte molim Vas, kakvi chemtrailsi?
To je priča za decu do 10 godina….
Jao e to mi je vala najgore, kad od celog crnila, te moralnog cemera i jada u tvojoj najneposrednijoj sredini, ti nalazis da su ti chemtrails glavnik uzrocnik muke. Pa to ako verujes, pitanje je bogami koliko jos vremena ima za populaciju.. Jos sad HARP, sto se kaze: nova stvar – treba da se razradi, a’ kad ga pojacaju sa mosta, sineeee
Š a ne sh,,.Č a ne ch,,.. Hvala
Gospodine, ko si – da si… je l’ tebi onaj Radoje dođe nešto? Nije da nisam pomislio na onog goluba iz filma “Montevideo”, no na čiču mislim, Domanovića. Da ne kopam više, jesil’ il’ jok? Kad nemam pametnija posla… i ja svašta pitam 🙂
Tekst ti je /\ nego je na delu demokratija širom… i pero nije toliko ubojito. Ne stiže čovek toliko da šilji, koliko su oni drugi organizovani da ga temeljno utupe. Izvežbali se kao tibetanski monasi, ništa ih ne dotiče.
Naježena…
Respect.
Kad smo svi na liniji, linija se ne vidi
Fantastičan tekst. Svaka čast genije.
ovom tekstu nema šta da se doda
Pingback: “u mojoj zemlji robijaši i drolje ne vrede više od mene, GAZDA!” | zokster something
Ostavili ste me bez daha. Tako ste dobro opisali sve. Pitam se kako probuditi uspavane.
Plašim se sebe,kada bude puklo prvo prozorsko staklo…Nažalost,u pravu si,i ja osećam,da to dolazi,neminovno.
Reči koje su iz duše eksplodirale. Otvorena istina.
Sta reci, gola istina i samo ceka da sve pukne i sve ode dodjavola…. a plasim se da je sve blize samo se ceka da pukne puska ….
dugo me neki tekst nije toliko dirnuo svojom dubinom… tako je verno opisao ovo stanje da su mi navrle suze na oci. nazalost ova situacija zaista postoji kod nas
Rastuzila sam se citajuci tekst, na zalost sve je istinito, svaka cast onom ko je pisao!
Svaka cast , sve je na zalost istina!
Ta tvoja zemlja, o kojoj pricas, odavno je nestala. Nemas cega da se plasis. Opusti se, pusti da te gaze. Mene je prestalo da boli. Prestalo je onog dana, kada su sva deca, osim moje najmladje kcerke, za Novu godinu dobila paketice u Skoli milicije, gde sam tada predavao. Jer, njen tata se pobunio. Pa su nju kaznili. Preko Deda mraza.
Ne boj se, ne postoji nista gore, kasnije, pretece. Izdrzali smo. Ovo u sta sad udaramo je zid. Zidovi ne padaju.
Tu Novu godinu, bez paketica, dok moje najlepse dete luta u gomili druge razdragane darovane dece, niko ne moze da vrati.
Pozdravlja te Djansla.
Profesore, ako ti je za utehu, nekima si bio uzor i pripremno svetlo za policijski poziv. Nedaj se.
Bivsi ucenik …32kl.
Nasa,surova istina!!!
Bravo, druže Dule!
Uzdravlje, drugarice Božice 🙂
Bravo.
Опет болиш, Дуле… Баш болиш.
Reblogged this on batabatic.